Privatni starački domovi: Mjesta za umiranje i laku zaradu

Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, u Hrvatskoj je 52 doma čiji je vlasnik država tj. jedinice lokalne samouprave i 105 privatnih domova. S obzirom na to da je državnih domova premalo, liste čekanja su i po pet godina, cvjeta biznis s privatnim domovima. Iako ih, kažu naši sugovornici, ima sjajnih, bjelovarski je slučaj, ali i slučaj Plave kuće, pokazao da je briga za starije i nemoćne često laka prilika za zaradu, a da pritom korisnici posljednji period svog života provedu uglavnom životareći u neadekvatnom prostoru i s nedovoljno njege. Ono što država može napraviti, kada već ne nudi dovoljno kapaciteta u svojim domovima, jest provoditi nadzor nad privatnim staračkim domovima. To i čini, no svake tri godine. 'U zakonu i propisima sve je jasno, no nadzor privatnih domova nije dostatan, a on je strahovito važan', rekla je za tportal Višnja Fortuna iz Hrvatske stranke umirovljenika inače i pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Ističe da su tehnički uvjeti domova u privatnom vlasništvu često ostavljeni na savjest i procjenu onih koji tim domovima upravljaju. 'Ja se divim osobi koja može uzeti na skrb ijednu stariju osobu, a da za to nema uvjeta', ironična je Fortuna tvrdeći da je, osim Ministarstva, zakazala i lokalna samouprava Bjelovara. Upravo je na njima izdavanje dozvole za tehničke uvjete u domovima, kao i provjera atesta za struju, vodu, plin, grijanje, ali i gromobrane. 'U Zagrebu ja potpisujem ta rješenja i tu nema popuštanja', uvjerava nas Fortuna. Kaže da u Zagrebu rijetko koji privatni dom od prve dobije zeleno svjetlo. Tragični bjelovarski slučaj Fortunu je nagnao da revidira sva rješenja, da se vidi jesu li svi atesti još uvijek važeći. 'To su stvari gdje se mora biti na oprezu 24 sata jer su u pitanju životi', upozorila je Fortuna. Istaknula je još jedan problem s privatnim domovima: nedostatan broj djelatnika u odnosu na broj korisnika. 'Točno je određen broj njegovateljica i osoblja na broj korisnika, a veliki postotak privatnih domova nema ni približno dovoljno osoblja za one kojima potrebna najveća skrb', istaknula je pročelnica. Prema njezinom mišljenju, država zapravo ne bi trebala otvarati dodatne kapacitete, već se briga za starije i nemoćne treba prebaciti na izvaninstitucionalnu skrb. 'Tu su gerontološki centri i dnevni centri u kojima korisnici dobivaju određene oblike skrbi, a da se prema njima ne ponašaju kao da su najniži sloj društva', zaključila je Fortuna. Da je kontrola privatnih domova za starije i nemoćne nedostatna, slaže se i Biserka Budigan, stručna suradnica Sindikata umirovljenika. Ističe da joj je jasno da inspekcija Ministarstva ne može svako malo izlaziti na teren, no dio tih obaveza trebali bi preuzeti lokalni centri za socijalnu skrb. 'Koliko je znam iz iskustva, svi su zadovoljni s državnim domovima, u privatne šaljete nepokretnu osobu s kojom nemate više kamo', rekla je Budigan koja je vrijeme provedeno u privatnom domu nazvala životarenjem. 'Oni nemaju životne sadržaje, nabacaju krevete, između njih stave paravane tako da korisnik nema socijalni kontakt, ne vidi drugo lice', istaknula je. Korisnici državnih domova imaju razne dodatne sadržaje i aktivnosti, dok se u nekim privatnim domovima sve svodi na puko preživljavanje. No, ne treba generalizirati; Budigan kaže da je nedavno bila u jednom privatnom domu te je njime bila oduševljena. Taj je dom sagrađen upravo za tu namjenu, a nije, kao što je to bio bjelovarski slučaj ili pak slučaj Plave kuće, riječ o neodgovarajućoj adaptaciji obiteljske kuće. 'Kada dođe inspekcija, u sobi su dva kreveta, da bi nakon toga osvanula još dva', ilustrirala je Budigan. Smrad fekalija i natrpane sobe Tjednik Globus dobio je na uvid nalaze inspekcije Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Od 2005. do 2009. godine zatvoreno je 124 domova za starije i nemoćne od ukupno 395. Dakle trećina ih je radila na crno, dok je takvih domova samo u prva tri mjeseca ove godine otkriveno sedam. Pojedinci smještaju starije osobe u svoje kuće, nemaju zaposlenih ni ikakvih ugovora s korisnicima. U nekim su domovima štedjeli na hrani, u nekima nije postojao dnevni boravak, a karakteristika većine su prenatrpanost krevetima, neadekvatno osoblje i konstantan smrad po fekalijama. Dom Plava kuća Mije Penića inspekcija nije mogla zatvoriti unatoč činjenici da je Penić osuđen zbog pokušaja silovanja mentalno zaostale žene u Caritasovom domu u Brezovici u kojem su oboje radili i očajnim uvjetima u kojima su korisnici bili smješteni.